Biti trudna na fakultetu

Zvoni mi na vratima i jurim u hodnik. Srce mi skače u grlo, puls mi se ubrzava i koža postaje vlažna. Čekao sam te, ovdje u svojoj kući, tako dugo. Sad si došao i jedva čekam da uđeš. Stojim u stražnjem dijelu dugog hodnika, žudim da pojurim prema vratima i volim izvrsno produljenje ovog trenutka, moje tijelo postaje slabije, moja ljubav prema tebi postaje sve jača.

Iz svog toplog tajnog skrovišta duboko u mraku moje kuće vidim tvoju siluetu kroz mutno staklo. Pritisnete nos na njega i ne vidite ništa osim sjene. Već prodirući kroz vrata, osjećam toplinu tvog tijela. Pulsira i pulsira kao moj. Znam da osjećaš koliko sam uzbuđena. Na sigurnosnom monitoru vidim kako ponovno prstom pritiskate gumb mog zvona na vratima i nježno ga pritiskate, zadirkujući me. Nježno ga protrljate dlanom, zatim se nagnete i nježno primite između usana. Vaš jezik miluje malu, okruglu, crvenu, krutu kvržicu. Zvuk vašeg disanja kroz interkom se produbljuje i usporava. Čuješ moje jauke iščekivanja kroz vrata. Znaš koliko me pališ. Opet pritisneš moj gumb, zvono zazvoni i ja uzdahnem od uzbuđenja, cijelo moje tijelo uzbudljivo je na dodir tvog prsta i zvuk mog zvona. Ding. Dong. Ding. Ahhh, zvoni. Dugi hodnik između mene i vrata čeka na tebe. Ne treba vam moje dopuštenje za Svrši u mene. Znaš da te želim. Dakle, jednim potezom snažno gurnete otključana vrata. I ti si unutra.

Tvoja ćelava glava ulazi prva, to je pašteta koja sjaji od ulične rasvjete, a zatim tamni dok se kreće prema unutra. Tvoje ljupko dugo tijelo slijedi i zidovi mog hodnika zadrhte. Jedna ili dvije uokvirene slike padnu na pod i razbiju se o pločice, ali nije me briga. Vidiš moje lice točno na kraju hodnika kako izviruje iza starog sata dok je ostatak mene skriven. Smiješim ti se, šaljem ti poljubac i pozivam te da mi priđeš.Kako idete dublje unutar zidova iznenada klize prema unutra i stišću vas, sprječavajući vas da dalje napredujete. Moj te hodnik grli, osjećajući svaku konturu tvoje čvrste, mišićave forme. Vene na tvom vratu ističu se dok sve više krvi pumpa u tvoju glavu Guzica plijen sazrijeva ti jarko ljubičastu nijansu. Slike i namještaj lome nam se oko ušiju. Dok guraš, moji te zidovi sve čvršće stežu i prisiljen Rusko rukovodstvo je sve više delovalo se povući. Tek kad ste ponovno pred vratima, zidovi se opuštaju i dopuštaju vam da napravite drugi pokušaj. Klizite naprijed, isprva oprezno, sumnjičavo promatrajući zidove. Toplina ovdje tjera zidove da se znoje, a kad vas ponovno zgrabe, mazivi znoj vam omogućuje da se gurnete dublje nego prošli put, ali samo malo. Po drugi put ste prisiljeni na povlačenje, zidovi se mreškaju i skupljaju oko vas sve dok vas ne gurnu natrag kroz otvorena vrata i ponovno stojite vani na trijemu.

Suze frustracije teku vam iz oka i cure vam niz kožu. Očešljaš se, još se više uspraviš, spustiš glavu i požuriš natrag unutra što brže možeš. Ostanem bez daha od straha i zadovoljstva što vidim ovaj muški prikaz grube sile. S glavom podignutom samo nekoliko centimetara od mene, ponovno si frustriran u svom planu da dođeš do mene. Snaga hodnika je previše za vas. Oba zida, strop i pod čvrsto su umotani po dužini dok vam samo glava viri između tapeta, tepiha i stropa. Sjenilo svjetiljke visi vam oko vrata dok vas guši žica. Svijetla bobica vaše glave izgleda spremna da pukne. Na kraju se moj hodnik lagano opušta. Izbočine na zidovima, podu i stropu vraćaju vas natrag do vrata. Žica svjetla nakratko uhvati vašu glavu dok joj vlažnost kože ne dopusti da prođe. Lebdite na pragu, glave gurnute prema naprijed u samoj kući.

S oba kraja dvorane promatramo prizor kaosa. Pogledaj što je tvoja požuda učinila mojoj kući. Preplavljen je debeo jedan inč močvarom detritusa koji pliva u vrelom znoju. Jedva da me je briga, sam raspaljen radosnom požudom. toliko te želim. Ispružim ruke iza sata, moleći te, moleći te da dođeš k meni. Samo jedan tvoj kratki dodir, znam, je sve što trebam. Skupivši snagu, na nekoliko se trenutaka ponovno primakneš zvonu i vlažnom glavom trljaš moje dugme. Koljena mi drhte i gotovo klecaju od zadovoljstva koje mi ovo pruža. Čujem tvoje zadihano stenjanje preko interfona. Neko vrijeme dopuštam si misliti da je to dovoljno, da će ekstaza od osjećaja tvog lica koje se pomiče naprijed-natrag preko gumba, tvog daha uz njega, tvoje tvrdoće pritisnute uz kuću, zadovoljiti moju žudnju. Ali ovo je zabluda. Ništa, ništa na svijetu nikada neće biti dovoljno dok ne osjetim tvoju tvrdoću što dublje u svom domu. I ti to znaš pa prestaješ voditi ljubav na moje zvono na vratima, staješ na otirač, fiksiraš me pogledom svog jednog oka i trčiš prema meni niz hodnik, ne prekidajući kontakt očima sa mnom ni sekunde.

Pod postaje konkavan i žuri vam u susret, ali ovaj put ste vi ispred s najužom točkom zahvaćenom oko baze vašeg tijela. Unatoč svom priličnom opsegu, klizite sve dublje i dublje. Zid me gurnuo dalje u sredinu prolaza. Sve više siliš u sebe, oduševljavaš me toplinom i mirisom svoje muškosti.

Baš kao što će se tvoje lice napokon susresti s mojim, frustrirani smo i zbog najmanjeg pogrešnog izračuna udaljenosti. Tvoje prelijepo tijelo zavija se od mene. Tvoja glava prolazi pored mene i udara o kuhinjska vrata.Čvrsti zidovi nas oboje čvrsto drže na mjestu i sve što mogu učiniti je razočaranje gledati kako te valoviti zidovi nose natrag, pokraj starog sata na kojem stojim, preko izgužvanog, natopljenog tepiha do suprotnog kraja hodnika. opet. Ne smijete biti poraženi tako lako i zato počnite ustrajno klipati svojim glatkim, uspravnim, ali blago zakrivljenim tijelom niz moj vrući, mokri hodnik, naprijed-natrag, naprijed-natrag, a naše je uzbuđenje postajalo sve bjesomučnije. Tvoja usijana glava udara o vrata kuhinje sve dok Kanali više ruske nevjeste ne bojim da ćeš se prije vremena razvaliti. Pritisnuta uza gorući zid, vidim te kako neprestano fijučeš s jedne na drugu stranu, sada potpomognuta stezaljkama hodnika, a ne ometanim. Postupno okrećete svoje tijelo dok zabijate i povlačite se. Svaki put kad prođeš pokraj mene, tvoja glava mi Bucmast teen latinas samo malo bliže dok ne osjetim tvoj parni dah na svojim obrazima. Možeš ti to, dušo. Možeš ti to. Dođi mi, dušo, dođi mi sad!

Snagom vlaka podzemne juriš na mene i konačno se dodirujemo. Raspaljen od tvoje topline, vrištim ti od ekstaze u uho dok ti očajnički grabiš za nešto za što bi se uhvatio i spriječio da sklizneš od mene. Grlim te i cijelim svojim bićem obavijam te, zabranjujući ti da me ikada napustiš.

Oko nas se kuća trese. Od temelja do krova svaka cigla i crijep olabavi. Titanic konvulzije potresaju zemlju. Strop se urušava, zidovi nas stežu, pod nam hrli u susret i tijela nam se stisnu u jedno. Negdje u kuhinji iza nas začuje se snažan prasak i plamen juri kroz vrata.

Plinska pećnica je eksplodirala.

Nema boli, samo beskrajno beskonačno uranjanje u goruću vatru koju stvara naše požudno spajanje. Gorimo i gorimo, tijela nam se dijelom rastapaju u kamen i drvo. Tada smo pepeo koji lebdi na povjetarcu.Pahuljice naših spaljenih tijela nose se gore i gore cestom do crkve gdje zauvijek kružimo oko tornja.

Autorska prava © Irma Cerrutti 2012