Iz nas kontaktiraju ekstremne tinejdžere

Poglavlje 1: KALEB

Kao i obično, moj poljoprivredni radnik, Aaron, čavrlja na suvozačkom sjedalu kamioneta, a ja, kao i obično, samo napola slušam. Nešto o njegovoj široj obitelji koja je došla u grad za Božić, i tko se s kim slaže, ili se s kim ne slaže, i tko donosi što za jelo, i tko je kome kupio kakav sjajan poklon, bla, bla, bla. Više sam zauzet koncentrirajući se na pokušaje da ne guram kamion previše uokolo, budući da se vraćamo na farmu nakon preuzimanja ovnova za rasplod za zimu.

Aaronovo brbljanje podsjeća me da sam namjeravao uzeti još Dvd erotske prici pornografija petroleja za svjetiljke u staji prije nego što stigne oluja, a ionako moramo proći kroz grad pa je sreća da sam se sjetio prije nego što smo se vratili na farmu. Petnaestak minuta od grada primjećujem čudan prizor: uglađeni crveni Porsche stao je uz rub ceste. Ovdje u ruralnom Wisconsinu nije na mjestu otprilike kao krdo slonova, ili više poput krda letećih svinja, što se toga tiče. Stariji oralni seks iznenađeno prestaje brbljati, a ja usporavam dok se vozimo pokraj njega kako bismo ga bolje pogledali. Prazan je i izgleda kao da mu je pukla guma (zadnja desna) i nije ni čudo s obzirom na stanje cesta u okolici.

Čak ni pogled na luksuzni sportski automobil nije dovoljan da začepi Aarona na dugo vremena. Prođe samo nekoliko sekundi prije nego što ponovno krene, govoreći kako nikada prije nije vidio takav auto u stvarnom životu, kako bi volio imati jedan, ili čak punu garažu njih, samo bi vozio okolo kako bi impresionirao dame, čak bi se mogao vidjeti i kao vozač trkaćih automobila Iz nas kontaktiraju ekstremne tinejdžere 1 jednog dana, bla, bla, bla, bla, bla. Ipak, ne smeta mi previše njegova brbljavost jer me štedi muke od toga da moram puno govoriti, a kad je on u blizini, dovoljno mi odvlači pažnju od misli koje mi se uvijek motaju po glavi i čekaju.

Svratili smo do trgovine mješovitom robom i zamolio sam Arona da pričeka s ovnom. Ovan trenutačno ne udara glavom o kutiju u kojoj je bio zatvoren kao kad smo ga prvi put pokupili, ali mogao bi se Slike devojaka sa grudima svakog trenutka i bilo bi nam jako teško ako bi stvarno pobjegao.

Zovemo trgovinu "trgovina mješovite robe", ali u tako malom gradu kao što je ovaj to je zapravo jedina trgovina. Poput prodavaonica mješovite robe iz starih vremena, doista prodaje sve. Namirnice, kućne potrepštine, odjeća, poštanske marke, rabljene knjige, elektronika i, naravno, poljoprivredna oprema, sjeme, stočna hrana, čak i ogromni traktori i vršalice. Uglavnom sve što bi nam trebalo za naše domove ili za farme je ili na zalihama ovdje Velika guza ebanovina dolazi kroz trgovinu putem posebne narudžbe.

Dajem sve od sebe da Stariji momak sa mlađom devojkom raznobojna božićna svjetla okačena oko pročelja zgrade, zajedno s paradom napuhanih figura uključujući Djeda Mraza i vilenjake, sobove i snjegoviće, snježne žene i snježnu djecu, i ogromne božićne vijence koji ukrašavaju vrata. Međutim, dok ulazim u trgovinu, prolazim pored velikog trepćućeg neonskog natpisa na zidu koji kaže: "Djed Božićnjak stani ovdje", zadesi me još bizarniji prizor od napuštenog automobila. Azijat se svađa s Johnnyjem, sredovječnim tipom koji je jedan od glavnih radnika u trgovini. Strančevo visoko, vitko tijelo, elegantna odjeća i uglađena frizura jasno pokazuju da je on vlasnik napuštenog automobila jednako kao i da je njegova slika bila ukrašena na prednjem dijelu (ili obrnuto). Ta posljednja misao me iznuri u sebi da se malo nasmiješim. On čini oštar kontrast Johnnyju, tipičnom ruralnom tipu Srednjeg zapada, preteškom i crvenom licu, ali što zaboga stranac poput ovog tipa radi u mjestu kao što je Hebron, Wisconsin?

Hoćemo, to se mene ne tiče. Odgurujući svoju znatiželju u stranu, brzo se okrenem i odlazim do stražnjeg dijela trgovine, ali izgleda da im je ponestalo limenki kerozina, pa ću morati nekoga pitati.Čini se da nitko drugi nije u blizini (što ne iznenađuje jer je prošlo vrijeme za večeru), pa se vraćam naprijed, gdje ih još uvijek mogu čuti kako se svađaju.

Srećom, čini se da je Johnny jedini koji radi u trgovini. Strpljivo stojim kraj pulta, dajući sve od sebe da ne slušam njihov razgovor (što je, naravno, nemoguće).

"Još uvijek ne razumijem zašto ste tako sigurni da me ovdje nitko ne može odvesti do Silver Fallsa. Spreman sam velikodušno platiti", kaže stranac, očito pokušavajući, ali ne uspijevajući ostati miran. Iznenađenje nad iznenađenjima: neznančev engleski je izuzetno dobar, s tek neznatnim tragovima naglaska.

"Pa, vidiš," Johnny polako povlači, jedva skrivajući osmijeh, "objasnit ću ti treći put jer možda ne razumiješ baš dobro engleski. Srebrni vodopad udaljen je dva sata. Oluja će biti hit za nekoliko sati. Nitko ovdje neće riskirati da zaglavi u zimskoj oluji, čak ni u Silver Fallsu, a pogotovo ne neposredno prije praznika. Nikakav novac to neće promijeniti."

Čini se da Johnny doživljava perverzno zadovoljstvo kad kaže ne strancu. To je jedna stvar koja me ne iznenađuje. Uvijek je bio seronja. Tipično je i njegovo kopanje strančevom očito izvrsnom engleskom, i unatoč tome što sam živciran na Johnnyja i suosjećam s potpuno neupućenim strancem.

"Pa kako bih trebao doći do Silver Fallsa?" pita stranac, a frustracija mu je sada očigledna u glasu. "Apsolutno moram biti tamo do sutra."

"Pa, sada, opet, postavljaš krivo pitanje, prijatelju", kaže Johnny. "Ono što biste trebali pitati je kako ću pronaći mjesto gdje ću ostati večeras i čekati oluju?"

Ne znam što je, ali u tom trenutku nešto u meni pukne. Sada sam prilično tih tip. Ovdje živim valjda više od pet godina i ne petljam se u tuđe poslove.Jednostavno radije radim svoje, gledam svoja posla, ostavim njih na miru i oni će mene ostaviti na miru, i to je za sada manje-više uspjelo.

Ali taj Johnnyjev mali smiješak me samo ljuti, i to je jednostavna istina. Piše: "Sretno u pronalaženju nekoga da ti pomogne, bogatašu. Mala šansa." Kaže: "Ti si stranac. Ne pripadaš ovdje, sa svojom lijepom odjećom i svojim otmjenim autom." I kaže: "Iako govorite engleski, vi ste stranac, a niste bijelac. A to je još gore od svega ostalog zajedno." Ionako bi mi bilo žao stranca u ovakvoj situaciji, ali sve ovo pogađa preblizu. Previše me podsjeća na malodušno sranje iz malog grada koje sam uopće želio napustiti, i sva druga sranja s predrasudama koja sam tijekom godina viđao posvuda gdje sam ikad živio.

"Može ostati sa mnom", čujem se kako izlanem iznenada, niotkuda.

Njih dvoje su se okrenuli da me pogledaju, i tek tada shvaćam da sam to rekao naglas, i to malo preglasno.

"Zdravo, Calebe", kaže Johnny kimajući glavom.

"Hej, Johnny", kažem u odgovoru, umirujući glas i čineći ga neutralnijim. Podižem pogled prema strancu, koji je malo viši od mene. Ja sam 5'9, što znači da je stranac vjerojatno oko 5'10, barem dobrih četiri inča viši od Johnnyja, što je povrh svega moralo živcirati Johnnyja -- zamislite, visoki Azijat. Ali jednu stvar koju primjećujem upravo sada kad se stranac okrenuo je da nije samo dobro odjeven i sve to, nego i nevjerojatno dobro izgleda. Jasne, snažne crte lica, ravne obrve, pune usne, inteligentne oči, trenutno s iznenađenim i upitnim pogledom. Odmah se osjećam otrcano u svojoj standardnoj farmerskoj uniformi (karirana košulja, traperice, bejzbolska kapa, teška smeđa jakna i teške čizme uz moju dugu ravnu smeđu kosu i bradu), ali sliježem ramenima. Izgleda neobično nekako poznato.Možda je on netko koga sam možda vidio na djelu u nekom trenutku davne prošlosti. To se čini malo vjerojatnim, ali gotovo odmah pomislim da bi mogao biti Korejac iz Toon tit fuck razloga. Nakratko posumnjam da sam samo zaostala seljačina koja misli da svi Azijati izgledaju isto, pa zaboravim na gubljenje vremena pokušavajući kopati po sjećanjima i naglas govoriti u tišini koja čeka.

"Johnny je u pravu. Nećeš naći nikoga tko bi te večeras odvezao do Silver Fallsa. Nitko si ne može priuštiti da ostane nasukan sa svojih farmi ni na nekoliko dana, čak ni tijekom zime. Čak ni ja ne bih riskirao. "

Stranac sluša moje objašnjenje i, pretpostavljam kako čuje istu stvar od nas oboje, počinje djelovati rezigniranije situaciji.

"Gotovo svi ostali ovdje su zauzeti obitelji i praznicima i svim tim, ali ja živim sam kako vas nitko ne bi gnjavio. Ne bi bilo problema."

Govorim ozbiljno, i da budem iskren, počinjem se nadati da će doista reći ne. Ali u stvarnosti on stvarno nema izbora budući da u blizini nema ni motela, a kamoli hotela, a vjerojatno bi jedina druga osoba ovdje koja bi ga primila bio propovjednik, pa čak i to staro rasističko kopile bi činiti to nevoljno. Još uvijek ne mogu shvatiti kako ljudi koji tvrde da su kršćani mogu biti tako prokleto neprijateljski nastrojeni, egocentrični, stisnuti i jednostavno netrpeljivi.

Stranac me prodorno pogleda, i što me iritira, osjećam se neugodno zbog neočekivanog pregleda. Nitko od nas nije navikao na strance ovdje, i kao da njegove oči ispituju ispod površine kako bi pronašle istine koje sam možda skrivao duboko u sebi. Pa, ne krivim ga. I meni bi bila sumnjiva pomoć koju bi ponudio stranac.

Susrećem njegov pogled i zadržavam izraz lica otvorenim, ali neobvezujućim.Moj stav je da samo radim ono što mislim da je ispravno i da nemam nikakvih skrivenih namjera, a on može samo uzeti ili ostaviti, meni je svejedno. Njegove me oči proučavaju pogledom koji ne otkriva ništa, i nastavlja samo nekoliko sekundi nakon "uobičajeno neugodnog" kretanja prema "jezivo neugodnom" području.

Ali na kraju on kimne, nasmiješi se blagim pristojnim osmijehom i kaže: "Hvala vam puno." Pruža obje ruke kako bi rukovao s mojom, a ja sam stiskao njegovu i uzvraćao mali uljudan osmijeh.

"Pa, to je onda riješeno. Johnny, imaš li petroleja u skladištu. Mislio sam pokupiti malo za svjetla u staji prije nego oluja udari."

"Naravno, Caleb, naravno. Odmah se vraćam." Johnny odlazi pomalo mrzovoljno, vjerojatno više nego malo razočaran što mu je osujećeno uživanje u nevolji stranca.

"Ja sam Caleb", kažem, formalnije se predstavljajući strancu.

"Ja sam Yeong-soo", kaže stranac, lagano naginjući glavu. "Drago mi je što smo se upoznali. Još jednom vam hvala na pomoći."

"Drago mi je što smo se upoznali, Yeong-soo", ljubazno odgovaram.

Njegov osmijeh, njegov pravi osmijeh, izbija iznenada, topao i prijateljski. Ako je kombinacija njegova dobrog izgleda i lijepe odjeće bila jedan-dva udarca u trbuh, onda je njegov blistavi osmijeh poput aperkata u čeljust koji je dodat za dobru mjeru. Kad vidim ovog stranca, kao da je iz drugog svijeta, svijeta koji sam davno napustio. Pomiče stvari u meni o kojima godinama nisam razmišljao, a ja ih iznerviran ponovno potiskujem. Nema smisla otkopavati drevnu povijest. Trebam ga podnijeti samo jednu noć i sutra će otići, a ja mogu sve zaboraviti.

Ili sam barem tako mislio.