Medicinska konsultantska grupa Amerike

Autorska prava Oggbashan lipanj 2003

Autor Jill Jones gola moralno pravo da bude identificiran kao autor ovog djela. Ovo je djelo fikcije.Ovdje opisani događaji su izmišljeni; okruženja i likovi su izmišljeni i nisu namijenjeni predstavljanju određenih mjesta ili živih osoba. Svi razgovori prikazani su na engleskom, ali za neke se pretpostavlja da su prijevod s francuskog.

Mary i ja bili smo u kući prijatelja Engleza u malom francuskom primorskom gradiću u blizini Calaisa. Bili smo tamo i prije, ali nikad u srpnju. Kuća je bila negdje u unutrašnjosti, desetak minuta vožnje od grada vrlo malim cestama.

Dana 14. srpnja rano ujutro odvezli smo se u grad da kupimo kruh. Zaboravili smo da je Dan Bastille i koliko je taj dan Francuzima važan. Parkirali smo auto sa strane gradske vijećnice i kupili kruh u 8 ujutro. Nismo shvatili da se pekara zatvara za sat vremena. Otišli smo u kafić na pločniku na krokete i prvu kavu dana. Dok smo sjedili tamo, svjesni smo da je grad neobično aktivan. Ljudi su jurili okolo što se jednostavno ne radi. Obično svi šetaju s vremenom da stanu i popričaju. Ne danas.

Popili smo kavu i vratili se do auta. Žandar nam je odmahnuo rukom.

"Cesta je zatvorena." On je rekao.

"Ali naš auto."

"Morat će ostati gdje jest. Cesta se ponovno otvara u 17 sati."

Svađali smo se, molili, spominjali prijatelje na visokim položajima (sreli smo gradonačelnika) pa čak i nagovijestili podmićivanje. Ništa od toga nije uspjelo. Bio je neumoljiv. Parade bi počinjale s ove ceste i iako su naš automobil i ostali bili prihvatljivi tamo gdje su bili, NIJE ih se moglo pomaknuti.

Mary i ja smo bili zbunjeni. Sve smo ostavili u kući. Nismo imali hrane osim štruce francuskog kruha. Imali smo novca, ali je auto bio prazan. Bili smo upozoreni na kradljivce automobila koji bi razbili prozor samo zbog kaputa ili para sunčanih naočala. U gradu smo ostali do 17 sati.

Na prvom mjestu bila je hrana. Nismo doručkovali. Vratili smo se u kafić i popili croque monsieur uz kavu. Pitali smo konobara što će se dogoditi tijekom dana.Bilo bi nekoliko procesija, počevši od one dječje u 10 sati. Crkve, škole, stari vojnici, svatko je imao zasebnu procesiju. Posljednja u 16 sati bila bi parada maskiranih kostima. Svi bi bili u tome. Nakon toga je započela zabava koja bi se nastavila do ponoći ili kasnije uz besplatnu hranu i piće koje su osiguravali Gospodarska komora, Prijatelji slobode i druge grupe. Inzistirao je da moramo sudjelovati u procesiji u 16 sati. Svi bi bili u njemu. Imali su čak i bolničke pacijente na kolicima i stanare Staračkog doma. Smrt je bila jedina prihvatljiva isprika, ali se sjetio da mu se jedne godine pridružila pogrebna družina.

Pomirili smo se. Ako smo boravili u Francuskoj na Dan Bastille, morali smo sudjelovati. Ali kako. Nismo imali elegantnu haljinu. Mary je nosila ljetnu haljinu s prednjicom na gumbe, gaćice i sandale. Imao sam kratke hlače, majicu i sandale. To je bilo to. Dućani su bili zatvoreni osim male trgovine. Uletjeli smo unutra. Nisu imali odjeću, čak ni smiješnu kapu. Kupili smo sir i vino uz kruh za ručak.

Gledali smo procesije na blistavom suncu do oko 13 sati. Pojeli smo kruh i sir i popili prvu bocu vina. Bio je to jeftin stol s plastičnim čepom. Nije da je bilo važno. Vino je posvuda teklo kao voda. Bilo nam je vruće, znojni, vrtoglavica, pa smo odlučili da trebamo odmor od slavlja.

Prošetali smo do obale, a zatim u dine uz rječicu koju smo pregazili bosi. Sitni suhi pijesak neprestano se kretao na povjetarcu. Pronašli smo udubinu u dinama koja je bila zaštićena od vjetra. Čak je i tamo pijesak prodirao ali bilo je podnošljivo. Mary je skinula haljinu, otkopčala je i raširila. Legli smo i drijemali.

Probudio sam se i zatekao Maryne ruke kako mi spuštaju kratke hlače. Bila je bez gaćica. Nagnula se nad mene pa sam nježno poljubio svaku dojku prije nego što sam je polizao do pupka.Osjećao sam njezino rastuće uzbuđenje. Pomaknula se tako da sam mogao koristiti jezik između njezinih nogu. Poljubio sam unutarnju stranu svakog bedra, okrznuvši usnama njezin muf dok sam se pomicao s jedne na drugu stranu.

Nakon nekoliko ponavljanja Mary mi je cijelom težinom pala na lice. Morao sam odgovoriti jezikom. Razdvojio sam joj usne, a jezik mi je gurnuo u njen topli vlažni rascjep. Maryne ruke i noge ovile su se oko moje glave privlačeći me k sebi. Osjetio sam kako je zadrhtala dok je kroz nju pulsirao prvi od niza orgazama. Jezikom sam govorio što sam jače i pažljivije mogao kako bih održao njezino uzbuđenje na vrhuncu.

Okrenula se na mom licu, rukama je posezala za mojom erekcijom. Jedva da ga je dotaknula kad sam doživio vrhunac, podigavši ​​se uz nju. Moja ljepljiva mokra emisija proširila se preko njezinih ruku i mog trbuha. Moje je lice bilo glatko s njezinim. Skliznula je pokraj mene. Držali smo se blizu, ali vrućina je bila prevelika. Gdje god smo se dotakli, oznojili smo se. Tamo gdje smo se znojili zalijepila su se zrnca pijeska nanesena vjetrom.

Pokušali smo ponovno Besplatne gole slike lista slatkiša ljubav, ali pijesak je veliki abraziv. Razumijem da neke Aboridžinke koriste pijesak kako bi odvratile potencijalnog silovatelja. Predobro radi. Iako smo oboje bili voljni, pijesak u intimnim očima onemogućuje vođenje ljubavi.

Probali smo šezdeset devet, ali to nam je samo stavilo pijesak u usta kao i svugdje drugdje. Iskoristili smo drugu bocu vina da ispijemo pijesak iz usta prije nego što smo je popili.

"Tony, zašto ne odemo plivati?" upitala je Mary, otresajući pijesak sa svojih bedara.

"Zašto ne. Ne stižemo nikamo na kopnu."

Ostavili smo svoju odjeću gdje je ležala. Ispraznio sam džep na kratkim hlačama. Mary mi je dodala svoj ruž iz džepa svoje haljine. Sve sam stavila u svoj rubac i zakopala pod čuperak trave. Zagladio sam pijesak da pokrijem ono što sam učinio. Pijesak nošen vjetrom bi pomogao. Ostaviti novac i ključeve automobila lako dostupnima bio je preveliki rizik čak i na tako osamljenom mjestu.

Oprezno smo gledali iz šupljine.Nije bilo nikoga na vidiku pa smo ruku pod ruku jurili prema širokoj pješčanoj plaži i mirnom plavom moru. Bilo je iznenađujuće toplo, možda zato što je plima nadolazila preko suncem zagrijanog pijeska.

Plivali smo sve dok Mary nije omotala noge oko mene. Stojeći prsa duboko u moru pokušali smo s drhtačem za koljena, ali ona je nastavila plutati na kritičnoj točki. Približavali smo se dok nismo bili duboki do struka. To je bilo uspješno. Mary je drhtala u valovima dok me sve čvršće stezala svojim bedrima. Bilo mi je jako teško održati tempo, ostati stajati i suzdržati se.

Mary je shvatila moju dilemu i snažno pritisnula svoje grudi o mene. Ta topla mekoća bila je previše za moju samokontrolu. Kad sam došao, val nas je prevrnuo u naletu ruku i nogu. Moja se ejakulacija potrošila kao duge žice u bezbrižno more.

Dok smo se probijali preko sužene plaže do dina, pogledao sam na sat. Bilo je 15 sati. Sat bi trebao biti ispravan. Bio je zajamčen do 30 metara vode, kao i Marijin. Njezini su imali isto vrijeme.

"Što ćemo učiniti za paradu otmjenih haljina?" Pitao sam. "Nemamo što obući."

Dok sam govorio stigli smo do udubine u dinama.

"Tako si u pravu", odgovorila je Mary, spustivši pogled. "Nemamo što obući. Odjeća nam je nestala."

Imali su. Znali smo da je to prava šupljina. Mogli smo vidjeti praznu bocu vina i naše otiske stopala koji su izlazili iz nje. U udubini je pijesak bio očišćen. Nije bilo tragova, ni naših, ni lopovskih. Mogli smo vidjeti u kojem je smjeru lopov otišao jer je postojao očišćeni put kroz zbrku tragova koji su vodili natrag do rijeke. Nismo imali pojma o identitetu lopova.

Prešao sam do čuperka trave. Pipao sam prstima i na moje olakšanje pronašao svoj rupčić. otvorio sam ga. Ruž za usne, ključevi od auta i novac još su bili tamo. Pokazao sam Mary.

- Sjajno - rekla je."Tvoj rupčić nije dovoljno velik da me pokrije, a sigurno nas neće pokriti oboje, zar ne. Prije smo imali problema. Nismo imali otmjenu odjeću. Sada uopće nemamo odjeće, na Dan Bastille kada cijeli će grad biti vani do ranih jutarnjih sati."

Sinula mi je misao.

"Mi ne slavimo Dan Bastille u Americi, zar ne?"

"Ne. Možda imaju u Kanadi ili u New Orleansu." odgovorila je Marija.

"Ali mi slavimo nešto 14. srpnja. Što?"

Došlo nam je u isto vrijeme.

"Nacionalni dan golotinje!" zborili smo.

"U redu, Mary. Mi smo Amerikanci. Francuzi misle da su Amerikanci sposobni za sve, koliko god bizarno bilo. Možemo slaviti Nacionalni dan golotinje i imamo svoju elegantnu haljinu. Možemo li to?"

"Spreman sam ako i ti."

"Idemo."

Morali smo preplivati ​​rijeku sad kad je bila plima. Na gradskoj obali stavio sam bocu vina u kantu za recikliranje stakla.

Mary i ja smo se držale za ruke, pogledale jedna drugu i pripremile se za naše vrlo javno izlaganje. Barem smo bili bez pijeska. Rijeka nas je oprala.

"Stani", rekla je Mary. "Kako će znati da je Nacionalni dan golotinje?"

"Pišemo to na leđima tvojim ružem."

Tako smo i učinili. Priča crnih devojaka smo:

"Aux Etats-Unis c'est le fête nu."

Pridružili smo se povorci u 16 sati. Vezao sam rupčić za zapešće. U početku smo imali vrlo čudne poglede. Svaki put smo okrenuli leđa da pokažemo poruku. Svaki put se neobičan pogled promijenio u smijeh. Slatke dlakave pičke smo prolazili pored gradske vijećnice, salutirali smo, a zatim okrenuli leđa gradonačelniku. Dobili smo glasno klicanje okupljenih uglednika, a limena glazba je zasvirala ili barem pokušala zasvirati "The Star Spangled Banner". Bend je cijeli dan pio besplatno vino i nisu bili baš dobri čak ni kad su bili trijezni.

Kad je parada napravila svoj drugi obilazak grada, netko je pronašao nekoliko američkih zastava. Ispred nas je bio orkestar, a iza nas izviđači ponosno noseći zastave.

U gradskoj vijećnici gradonačelnik je zaustavio paradu.Zahvalio nam je što tako veličanstveno predstavljamo SAD i dao nam francuske trobojnice da se omotamo "u slučaju Medicinska konsultantska grupa Amerike se naši američki saveznici večeras prehlade". Tada nam je dao nagradu za najbolju maskiranu haljinu te godine.

Umotani u trobojnice pridružili smo se službenoj zabavi na podiju dok je parada po treći put kružila gradom. Zamoljeni smo da se pridružimo gradonačelniku da predvodimo povorku na otvaranju zabave.

Na zabavi smo jeli i pili do sitosti. Oko jedan sat iza ponoći dočekao nas je žandar koji nas je tog jutra zaustavio u premještanju automobila.

"Monsieur, Madame, imam dobre vijesti za vas. Paket je predan kao "izgubljena imovina". Prepoznao sam Madame-inu haljinu. Vaša odjeća čeka u mom autu. Predlažem da vas odvezem natrag do kuće vaše prijateljice budući da ne bi trebao voziti. Sutra ujutro će te policijski auto dovesti u grad po tvoj auto. Slažeš li se s tim?"

"Da hvala ti." Odgovorio sam.

Tako smo imali službenu pratnju kući.

Bili smo u punom koloru na naslovnoj stranici lokalnih novina tog tjedna. Drago mi je da su nam prikazali samo pogled s leđa. Nacionalni dan golotinje jedno je. Nisam siguran da bi naslovnice bile dobre za američko-francuske odnose.