U Vašingtonu ruskim ambasadama širom sveta

© 2019 Chloe Tzang. Sva prava pridržana. Autor polaže moralno pravo da bude identificiran kao autor ove priče. Ova priča ili bilo koji njezin dio ne smije se reproducirati ili koristiti na bilo koji način bez izričitog pismenog dopuštenja autora, osim za korištenje kratkih citata u recenziji.

I kao i uvijek, upozorenje od Chloe: Ovo nije kratka priča. To je otprilike 108.000 riječi, oko 29 Literotica stranica, pa budite upozoreni. Ipak, to sam ja napisao, tako da naravno ima puno seksa čak i ako počinje malo sporije. Postoji i priča. Dakle, sada kada ste upozoreni, ili savjetovani, ili bilo što. uživajte. Chloe

* * *

Šangaj, Kina, sredinom do kasnih 1930-ih. Stari Šangaj. Taj stari Šangaj desetljećima prije oslobođenja 1949. Taj stari Šangaj je Šangaj daleko od modernog kineskog grada danas, gotovo sto godina kasnije. Taj stari Šangaj, Šangaj koji je bio "Pariz Orijenta", "Prijestolnica tajkuna", "Raj pustolova", "Kurva Azije"; da je Šangaj odavno nestao u dalekoj prošlosti. Pronađeni sada samo u preživjeloj arhitekturi iz tog doba, u starim memoarima i knjigama, fotografijama i razglednicama, glazbi i filmovima snimljenim tamo davno u onome što je bio "Hollywood Istoka", čak i posljednji preživjeli iz te daleke ere sada su brzi nestaju dok starost i vrijeme uzimaju svoj neizbježni danak.

Rođen u poniženju od strane Zapada, eksponencijalno rastući u sjeni Opijumskih ratova i prisilnog otvaranja Kine prodaji te najotrovnije i najotrovnije droge, Šangaj je dominirao Kinom svojom moći, sofisticiranošću i više od toga sve, sa svojim novcem. Njegovi su stanovnici uglavnom bili Kinezi, ali Šangaj je bio ugovorna luka, otvorena za strance, kojom nije vladala ni Kina ni strane sile čiji su građani tamo živjeli. Nisu bile potrebne putovnice ni vize. Britanski. Amerikanci. Francuski. Nijemci. Talijani. Danci. Norvežani. Šveđani.Židovi. španjolski. Belgijanci. Rumunji. Portugalski. Mađari. Egipćani. Iračani. Indijanci. Euroazijci. Japanski. Korejci. Bijeli ruski izbjeglice iz Boljševičke revolucije i Građanskog rata koji je uslijedio, sada predodređeni da budu građani nigdje. Židovi koji su bježali pred nacistima, svi su živjeli često neizvjesnom egzistencijom u ovom gradu koji je primao sve nacionalnosti pod suncem bez ograničenja ili ograničenja.

Taj Stari Šangaj bio je izvanredan grad. Nevjerojatno bogatstvo i nepodnošljiva bijeda postojali su jedno uz drugo. Djeca su radila kao virtualni robovi u tvornicama, mlade djevojke kao prostitutke, stotine i tisuće živjelo je i umrlo na ulicama, boreći se za preživljavanje iz dana u dan. Svake godine obitelji su napuštale trideset tisuća djece kako bi tražila hranu i preživljavala na ulici. Zimi su smrznuta tijela siromaha dnevno u stotinama pokupljena kolicima smrti. Ženske su bebe prodavale njihove izgladnjele obitelji kriminalnim skupinama, trijadama, gdje su ih vođe prosjačkih skupina jezivo sakatile, mnoge od njih namjerno zaslijepljene kako bi izazvale simpatije stranaca. Mladi dječaci i djevojčice, stari pet, šest, sedam godina, radili su od šest ujutro do kasno u noć nad bačvama za kuhanje čahura u tvornicama svile ili u tvornicama tekstila.

Mnoge od najljepših djevojaka prodane su u bordele, drugi su bordele smatrali boljim od života na selu gdje su se jedino trebali radovati životu u ropstvu, teškom radu i rađanju djece. Nije bilo izbora za te djevojke, jedna od rijetkih alternativa bilo je jadno ropstvo mlinova i tvornica, ropstvo koje će najljepšu djevojku uskoro pretvoriti u iscrpljenu jadnicu. Godine 1930., kada je Šangaj imao tri milijuna stanovnika, međunarodno istraživanje pokazalo je da Šangaj ima veći udio prostitutki u odnosu na broj stanovnika nego bilo koji drugi grad na svijetu. U Berlinu je jedna od 580 bila prostitutka.U Parizu, jedan od 481, u Chicagu, 1 od 430, u Tokiju, jedan od 250 i u Šangaju, jedan od 130. Za žene je bilo vrlo malo alternativa. Trgovanje hranom ili sitnicama po ulici, rad kao domaćica, pralja, sluškinja, robovanje u tvornicama za sićušnu plaću.

Nakon pobjede boljševika u Ruskom građanskom ratu, bijeloruske izbjeglice nahrupile su u Šangaj, jedno od rijetkih mjesta na svijetu koje ih je, iako ih nije baš dočekalo raširenih ruku, primilo bez suzdržavanja, tisuće njih.

Uz bok tom Šangaju eksploatacije, čistog ropstva, bijede, bijede i jadne borbe za opstanak bili su i drugi Šangaji. Šangaj kineskih intelektualaca. U Šangaju je rođena Komunistička partija Kine. Šangaj je Kinezima ponudio kontakt sa zapadom i bijeg od kineskog krutog društvenog sustava. Zapadna moda, moderna kineska moda, politika, novo u svemu. Mnogi su Kinezi vjerovali da Šangaj predstavlja budućnost Kine i vidjeli su njegovu blještavu modernost kao put i bijeg iz feudalizma koji je tako dugo sputavao Kinu.

Bilo je mnogo drugih Šangaja. Bio je tu Šangaj djevojaka iz Modeng, modernih djevojaka, "novih žena" moderne Kine za koje je Šangaj bio oličenje stila i modernosti, u modi, u intelektualnoj misli, u kulturi, u političkoj misli. Tamo je bio Šangaj revolucionara, jer je tu živio Sun Yat-Sen. Ovdje je osnovana Komunistička partija Kine, ovdje je Mao Tse-Tung živio niz godina, ovdje je Chou Enlai odigrao važnu ulogu u "Crvenom teroru" i komunističkom ustanku 1927.

Bio je to Šangaj studenata, jer su studenti dolazili iz cijele Kine u Šangaj studirati u modernim školama i na sveučilištima. Bio je to Šangaj bogatih Kineza, bankara, poslovnih ljudi, industrijalaca.Postojao je Šangaj kineske srednje klase, Šangaj radnika, Šangaj ruralne sirotinje, koji su poplavljivali kako bi pobjegli od gospodara rata, borbi, gladi s kojom su se suočavali toliki seljaci. Šangaj klubova, barova, kazališta, bordela i prostitutki za svačiji ukus. Šangaj Trijada, kineske kriminalne skupine sa svojim vođama kao što je Du Yuesheng, "Du s velikim ušima", vođa Zelene bande koja je dominirala trgovinom opijuma i heroina u Šangaju 1930-ih i potajno financirala političku karijeru Chiang Kaija -šek.

Postojao je Šangaj stranaca, njih sedamdeset tisuća u doba procvata Šangaja. Stranci svih nacionalnosti, jer nije bilo ograničenja za ulazak u Šangaj, putovnice nisu bile potrebne, a Šangaj je bio jedinstven. "Pariz Orijenta", "azijska kurvica", u doba svog vrhunca, Stari Šangaj bio je najluđi, pohlepni, korumpirani, razuzdan, jadan, dekadentan, najzakočeniji grad na svijetu. Misionari su izjavili da, ako je Bog dopustio postojanje Šangaja, duguje ispriku Sodomi i Gomori. Pohlepa je bila njegova pokretačka snaga. Sve je bilo na prodaju. Sve je imalo svoju cijenu. Udovoljeno je svakoj pokvarenosti poznatoj čovjeku. Noćni klubovi se nikad ne zatvaraju. Hoteli su nudili heroin na svojim jelovnicima posluge u sobu. S prikladnim nadimkom "Grad grijeha", Stari Šangaj je bio mjesto i vrijeme gdje je moral bio nevažan.

Ovo je svijet u kojem je smještena "Never Ending Love". Svijet izopačenosti, nemorala i dekadencije, svijet u kojem sve ima svoju cijenu. Svijet u kojem se sve može kupiti ili prodati. Svijet u kojem je sve i svašta roba, svijet u kojem su korupcija i izdaja svakodnevna pojava. Svijet u kojem je život bio jeftin, svijet u kojem nikoga nije bilo briga hoćeš li preživjeti ili umrijeti. To je bio Stari Šangaj, a postoje mnoge priče o Starom Šangaju u tim davnim danima 1920-ih i 1930-ih. Ovo je onda jedna takva priča. Chloe

* * * Nikad završena ljubav * * *

(不了情)

忘 不 ​​了, 忘 不 了 (wang bu liao, wang bu liao)

Kako bih mogao zaboraviti, kako bih ikada mogao zaboraviti?

忘 不 ​​了 你 的 錯 (wang bu liao ni di cuo)

Kako bih mogao zaboraviti tvoje pogreške?

忘 不 ​​了 你 的 好 (wang bu liao ni di hao)

I kako bih zaboravio tvoju slatku ljubav

忘 不 ​​了 雨 中 的 散 步 (wang bu liao yu zhong di san bu)

Kako bih mogao zaboraviti našu šetnju po kiši?

也 忘 不 了 那 風 裡 的 擁 抱 (ye wang bu liao na feng li di yong bao)

I kako da zaboravim naše zagrljaje na vjetru?

忘 不 ​​了 忘 不 了 (wang bu liao, wang bu liao)

Kako bih mogao zaboraviti, kako bih ikada mogao zaboraviti?

忘 不 ​​了 你 的 淚 (wang bu liao ni di lei)

Nikad ne mogu zaboraviti tvoje suze,

忘 不 ​​了 你 的 笑 (wang bu liao ni di xiao)

I nikada ne mogu zaboraviti tvoj osmijeh.

"Never Ending Love" (不了情), verziju koju pjeva Tracy Huang

(potražite "不了情 Tracy Huang" na youtube-u ako je želite slušati -- a ako ćete čitati ovu priču, stvarno biste trebali jer pjesma stvarno dočarava raspoloženje ove priče, bez obzira na to razumijete li kineski ili ne)

* * * * * *

“Kako sam mogla zaboraviti”, šapnem. "Kako bih ikada mogao zaboraviti?"

Rano je jutro. Još je jedno Valentinovo. Prošla je još jedna godina i ne može mi ostati još mnogo godina. Kao što radim svake godine, kao što radim već mnogo godina, ponavljam ritual, pažljivo stavljajući jednu crvenu ružu koju nosim u nježnu porculansku vazu ispod te uljane slike koja visi na zidu. Tu sliku imam od svoje osamnaeste godine. Otkako sam bila djevojčica. Donio sam tu sliku sa sobom iz Šangaja, sakrivenu u mojoj prtljazi, ali sam je dao uramiti i objesiti samo ovdje, na zidu u ovoj sobi, nakon što je moj Amerikanac preminuo, prije mnogo godina.

Prije toga, sjećao sam ga se tiho, u srcu. Nakon što je moj Amerikanac preminuo, otvoreno ga se sjetim, svako Valentinovo. Dođem u ovu sobu, stavim jednu jedinu crvenu ružu ispod te slike i cijeli dan sjedim u ovoj sobi, sjećajući se one davne ljubavi. Njegujući tu ljubav, čuvajući uspomene koje nikada neće biti zaboravljene. Nikada.Nikad sve dok udahnem.

Danas je Valentinovo.

Ovo je dan na koji ga se sjećam.

Ovo je dan kada se sjećam naše ljubavi.

Ovo je dan na koji se sjećam naše strasti, žara i uzbuđenja s kojim sam mu prvi put pala u zagrljaj. Sjećam se tog prvog susreta, tog prvog električnog susreta naših pogleda, prije toliko godina. Taj prvi poljubac, to prvo dijeljenje našeg pomiješanog daha, taj prvi dodir njegovih ruku, radost s kojom sam prvi put prinijela svoje grudi njegovim ustima, svoje tijelo njegovim rukama. To uzbuđenje s kojim sam mu se prvi put potpuno predala, iščekivanje, strah, žudnja, radost, ta ljubav prema njemu dok me je posjedovao taj prvi put i svaki drugi put nakon toga.

Sjećam se kako me njegova ljubav preobrazila. Od sramežljivo nevine školarke postala sam robinja ljubavi, robinja njegovih želja, robinja vlastitih želja, stenjala, jecala, preklinjala, svojim rukama i svojim tijelom i svojim glasom ga bodrila, tražila više, zahtijevala sve, davala sve dok me uvijek iznova dovodio do tog okusa raja u svom naručju. Sjećam se njegove ljubavi, ljubavi u njegovom glasu, u njegovim rukama, u njegovom tijelu, sreće i radosti koju sam osjećala dok sam bila s njim i smiješim se svojoj mlađoj sebi i svojoj prvoj ljubavi.

Moja jedina ljubav.

„Kako bih ikad mogla zaboraviti“, šapnem, gledajući onaj par na slici, tako vidno zaljubljen i taj je davni slikar tako dobro uhvatio tu ljubav. Možete pročitati tu ljubav na njihovim licima, u načinu na koji leže zajedno, dodiruju se. Taj par, oni zrače ljubavlju.

Ona, Chuntao od prije osamdeset godina, tako mlada i lijepa. Njezina svilenkasta crna kosa pada u valovima preko jednog vitkog ramena, pada na crvenu plahtu na kojoj leži. On, Martin, plavokosi Englez, leži iza mene, Azijski porno s velikim grudima jednom rukom na mojoj nozi, oslonjen malo iznad koljena i sjećam se da je to učinio, izlažući me očima umjetnika.Moja ruka leži na njegovoj i prisjećam se srama i neugodnosti poziranja gola s njim tom umjetniku.

Sjećam se uzbuđenja dok smo tamo ležali. I moje i njegove. Martin leži gol iza mene, njegova nevidljiva erekcija natečena i tvrda pritisnuta uz mene dok nas je umjetnik Devojka fudbalska uniforma tijekom tog dugog jutra i poslijepodneva. Sjećam se i kako su naša suzdržanost i moje inhibicije i sramežljivost nestali u trenutku kada je taj umjetnik napustio prostoriju. Sjećam se divljeg uzbuđenja tog uzimanja.

"Kako bih ikada mogla zaboraviti", uzdahnem, znajući da nikad neću, jer kako bih ikada mogla zaboraviti njegovu ljubav.

Moja ljubav. Naša ljubav. Ta je ljubav još uvijek sa mnom dok gledam u sebe mlađeg, kako ležim, polunasmiješena, zauvijek zarobljena kakva sam bila kad sam imala jedva osamnaest godina, još uvijek učenica, u svojoj posljednjoj godini internata u starom Šangaju. Stari Šangaj kasnih 1930-ih. Šangaj moje mladosti Samo svježi tinejdžer davno u vremenu, tek jučer u mojim sjećanjima.

Taj Šangaj 1938., godina kada je slika njega i mene naslikana, prije jednog života, kad smo bili Prodajem seks lutke, zaljubljeni i zajedno. Chuntao i Martin. Martin i Chuntao. Ja, Chuntao, mlada kineska učenica. On, Martin, mladić od dvadeset pet godina, s arogantnim samopouzdanjem Engleza u Šangaju koji je radio za Jardines Matheson, jedan od najvećih hongova u Kini.

Martin. Svijet mu je bio pred nogama kad smo se upoznali, pred njim je bila blistava karijera i zaljubio se u mene, Chuntao, mladu Kineskinju, baš kao što sam se ja zaljubila u njega. Ljubav između Engleza i Kineskinje, duboka ljubav koju smo gajili jedno za drugo, ljubav koja nije poznavala prepreke, u ono doba možda ne potpuno zabranjena, ali svakako duboko osuđena.

Pa ipak, usprkos svim izgledima, voljeli smo jedno drugo potpuno i potpuno. U toj slici prozire ta ljubav.Tako smo mladi i tako samouvjereni, tako zaljubljeni, tako optimistični Djevojka velika maca je usprkos svim preprekama koje bi nam se našle na putu, našim životima bilo suđeno da budu zauvijek isprepleteni.

Na toj slici ležim na starom drvenom krevetu prekrivenom crvenom svilenom plahtom izvezenom zlatnim cvjetovima. Sjećam se svakog detalja te sobe, čak i sada. Zatvaram oči i tu sam. Ulašteni drveni pod, tapete, drvene kapke, bambusove rolete koje nas štite od znatiželjnih pogleda, miris tamjana iz susjednih soba u zraku, beskrajno zveckanje i zveckanje starog centralnog grijanja, jer bila je sredina zime zatim, i Šangaj je zimi hladan.

Zvukovi s ulice. Taj veliki krevet na kojem smo provodili toliko vremena zajedno. Crvena plahta na kojoj smo ležali. Sjećam se tog lista. Njegove boje. To živo crveno, zlatno cvijeće. Ta fina svila na mojoj koži dok sam gola ležala na njoj, glatka i hladna na leđima. Tekstura te svile u mojim stegnutim rukama bila je stegnuta dok sam kleknula za njega. Njegova svilenkasta glatkoća dok su njegove ruke njime brisale znoj s mog lica, s mog tijela. To je miris kad sam zagnjurio lice u njega i udisao.

Sjećam se svega o tom listu.

Još uvijek ga posjedujem, sada istrošen i krhak, još uvijek zadržava blagi miris naše ljubavi, tako slab da je gotovo sjećanje. Gotovo, jer kad zagnjurim lice u krhku tkaninu, udahnem ga, nagovještaj. Samo mali trag sada, nakon svih ovih godina, svih ovih desetljeća. Ništa više od nagovještaja, ali cijenim taj jedini crveni list.

To je plahta na kojoj smo toliko puta ležali zajedno. To je plahta na kojoj sam mu predala svoje dragocjeno djevičanstvo, ono djevičanstvo koje kineska djevojka moga Majka i sin, iz dobre obitelji, nikada ne bi smjela žrtvovati do udaje, ali sam žrtvovala taj dragocjeni biser ja, dragovoljno. Željno. Taj list na kojem sam ja njega voljela i on mene toliko puta, davno u Šangaju.Još uvijek imam tu plahtu, s tom sada blijedom promjenom boje koja je bila dokaz one davne ponude koju sam dao našoj ljubavi.

Taj list i ova slika i beskrajna ljubav u mom srcu; to je sve što je ostalo od te ljubavi iz te daleke prošlosti i kako bih volio da je bilo više, više od samo tih par kratkih mjeseci zajedničke ljubavi. Kako bih volio da je postojao taj život pun ljubavi kojem smo se nadali i o kojem smo zajedno razgovarali.

Ta djevojka, njezine oči, te lijepe bademaste oči, sjaje nevinošću prve ljubavi. Usne su joj lagano razmaknute, crvene od ruža koji je tog dana stavila za njega, smiješi se. Te blago napućene usne, naslikane u ono vrijeme prije nego što ih je poljubilo tisuću muškaraca. Vitka je, njezine male grudi tako čvrste, bradavice tako crvene i pune i sjećam se da Off loading svetlana mršava tinejdžerka me boljele tijekom tog dugog poslijepodneva, osjećajući njegovo golo uzbuđenje pritisnuto uz mene dok sam ležala, mlohava i zajapurena od vlastitog uzbuđenja.

Moje bradavice. Sjećam se da su ih Teens lezbejske žene od te natečene punoće koja je željela njegove ruke, njegove usne. Obuzeta sramnim uzbuđenjem ležanja gola pred drugim muškarcem dok je slikao mene, kao što je slikao nas, davno u ono vrijeme kada sam uvijek bila gola samo za Martina i samo za Martina. Davno, u ono vrijeme prije nego što je te male čvrste grudi i te pune crvene bradavice milovalo i uživalo tisuću ruku, tisuću očiju; tisuću usta.

Ta djevojka, ona leži tamo, na boku, okrenuta prema slikaru, njezina koža svilene boje slonovače, blista. Vitkih bokova, dugih nogu, ona leži tamo izlažući svoju golotinju, jedna noga je malo podignuta, drži je on rukom kako bi otkrio svoj delikatni spol, dodirivao ju je tada samo on, pa čak i sada, osamdeset i kusur godina kasnije, kako bih volio da je ikada bilo bio on.

Ne žalim za svojim Amerikancem, ali kako bih volio da je moglo biti drugačije.

Njezin spol je izložen, naslikan tako izuzetnim i realističnim detaljima da bi ovo gotovo mogla biti fotografija.Delikatna, ružičasto rumena od njezina uzbuđenja, ta je kineska umjetnica od prije osamdeset godina uhvatila taj blagi razmak natečenih usana te mlade djevojke, taj tračak svjetlucave vlažnosti, poziv njezinih bokova, taj tračak posramljene senzualnosti prenesen kutom njezina tijela dok ona tamo leži.

Ta vitka ljepota, te duge vitke noge, ti vitki bokovi, taj nježan seks, taj ravan trbuh i uzak struk, te male čvrste grudi, te napućene usne, te svjetlucave oči, ta nevinost, ta ljubav, sve njegovo. Samo njegov. Njegovu do te nevinosti, a zatim i tu ljubav razbile su brutalne stvarnosti postojanja u tom starom Šangaju gdje ništa nije bilo strah, gdje ništa nije bilo besplatno, gdje je sve, uključujući i nevinost, imalo svoju cijenu.

Ta vitka ljepota i ta ljubav, njegova, sva njegova sve dok ta mlada djevojka nije bila prisiljena izabrati opstanak umjesto ljubavi, prisiljena gledati stvarnosti u lice, prisiljena suočiti se s tom brutalnom istinom. Ta jednostavna surova istina. Ostavši sama, bez obitelji, sama, njezina molba za njegovu pomoć nije shvaćena, ta nevina mlada djevojka morala je preživjeti samo svoju ljepotu i osmijeh. Ta djevojka, ta nevina mlada djevojka, bila je prepuštena vlastitim snagama, živjeti Otvorite pička besplatne slike umrijeti, kako je odabrala.

Odabrala je preživjeti.

Odabrala je učiniti ono što mora da živi, ​​a tim izborom izgubila je onoga koga je zauvijek voljela.

Ta vitka ljepotica, snimljena i uživa u tisuću muškaraca. Toliko muškaraca u to vrijeme između Martina i mog davno mrtvog Amerikanca. moj Amerikanac. Uvijek sam ga tako zvao, nikad njegovim imenom, i kad je živio i sada. Udala sam se za svog Amerikanca, ali Martin je bio moja ljubav i nikada ga neću zaboraviti. To je moj Amerikanac koji me uzeo iz tog života, koji me doveo ovdje, koji mi je dao moju djecu i moje voljene unuke i moje praunuke.

Moj će Amerikanac uvijek imati moju zahvalnost.

Moj Martin će zauvijek imati moju ljubav.

Uvijek je imao moju ljubav.

"Baka. baka.vrijeme je da odemo na dim sum." Glas mog najstarijeg praunuka zove me daleko od prošlosti, daleko od one slike iz davne prošlosti, kad sam bila mlada i lijepa i tako nevina i tako zaljubljena. Otpijem posljednji gutljaj moj čaj s mirisom jasmina prije nego što me pronađe u mojoj čajani i dođe mi pomoći do auta.