Kako motivisati tinejdžera

Suočimo se. Nitko zapravo ne zna kako je umrijeti, ja sigurno nisam. Zadnje čega se sjećam bilo je da je netko rekao: "Otišao je." U sljedećem trenutku bio sam negdje drugdje. Ne mogu to ni objasniti, jer je negdje drugdje bilo bez sadržaja, bez definicije. Sve dok mi na pamet nisu padale slike, mjesta koja sam nekad poznavao, na kojima sam bio ili o kojima sam se pitao. Onda odjednom. eto me!

Osjećao se toplo, utješno. Stajao sam na brežuljku, u lice mi je puhao povjetarac, ali opet, nije ga bilo dok nisam razmislio, a onda ga je bilo. Bilo je tiho, mirno, baš kako sam zamišljao da bi moglo biti, biti. Pogledao sam u sebe, bio sam star.

"Kvragu. Zar se ne bismo trebali vratiti na najbolji način na koji smo ikada izgledali, ili bismo trebali izgledati?" Pitao sam se. I odjednom, jesam. Barem nisam bio samo misao koja lebdi uokolo bez sadržaja. Zatim sam napravio grimasu, zabrinut da ću biti, ali to se nije dogodilo.

"U redu, to je bolje. Puno, puno bolje!" Rekao sam da se doduše osjećam vraški puno bolje. Ali svejedno je bilo čudno.

Mislim, svi mi imamo vlastite ideje o tome kakav bi raj trebao biti, pretpostavljam. Ali ovo nije bilo ni na što što sam ikada prije čuo ili zamišljao. Bez bisernih vrata, iako bi izgledala neprikladno s mjesta na kojem sam stajao. Nema bijelog tipa u bijeloj lepršavoj halji s velikom velikom knjigom sa jarko zelenim markerom koji drži mjesto otvoreno gdje bi moje ime bilo navedeno. Ništa od toga. Dovraga, nije se čuo ni pjev ptica ni letenje leptira. A onda.bilo je.

"Ok, možda sam ipak počeo shvaćati ovo", pomislio sam u sebi.

Ali svejedno sam bila iznenađena što me nitko nije došao pozdraviti, nitko mi nije došao reći kamo da idem ili što da radim. Čak sam razmišljao o svojim roditeljima koji su umrli prije mnogo godina. Ništa.Za razliku od iznenadne pojave ptica, leptira i pčela (za koje sam brzo zaključio da ih ne želim i ne trebam i natjerao ih da nestanu), nije bilo ničega drugog. Barem nema mame, nema tate. Bez ujaka, bez teta, bez prijatelja (samo jednog ili dvoje od kojih sam se mogao sjetiti da su umrli prije mene). Zaključak je bio da nema ljudi.

"Pa ovo je sranje!" rekla sam naglas pitajući se Naravno da ima ruskih nevjesta li me itko zapravo čuti.

Odlučio sam prošetati, a onda sam se zapitao mogu li letjeti. Naravno, lebdio sam u zraku i kretao se naprijed nevjerojatnom brzinom. Problem je bio u tome što je tlo ispod mene projurilo brže nego što sam mogao zamisliti sve dok nisam stajao usred tame.

"Hajde da pokušamo ponovo s tim", pomislio sam. Opet sam se vratio na brdo, o da; povjetarac, a ptice i leptiri su također bili cool. Osim toga, ovaj put ću doista hodati, barem do trenutka dok ne sredim leteću/pokretnu stvar puno bolje.

Pa sam hodao. I hodao sam, hodao sam. Jedina zgodna stvar ovdje je bila, kad sam se umorio od hodanja i gledanja istog krajolika (jer sam znao da bi mi obično trebalo nekoliko sati da izađem iz ove doline i stignem bilo gdje drugdje), sve što sam trebao učiniti je smisli drugo mjesto, a ja sam bio tamo. U jednom trenutku u planinama, u sljedećem hodanje kanjonskim zemljama u Moabu. Barem sam mislio da je Moab, ionako je tako izgledalo, iako ponovno nije bilo ljudi. I to je bio drugi zanimljiv dio. Pokušao sam razmišljati o dolini u kojoj sam živio, o svom domu, opet o svojim prijateljima i obitelji. Mislim.iako me ne vjerujte na riječ, ali mislim da sam bio u dolini gdje bi trebao biti moj dom, nekoć bio ili će biti. Mislim, tko zna, kad budeš mrtav, možda kad budemo tamo, samo posuđujemo ono ovdje, što je stvarno, kad ta stvarnost nije. U svakom slučaju, nema kuća, nema automobila, nema aviona, nema ljudi. Nada.ništa.

Stalno sam mislio da sam možda na čekanju ili tako nešto.Ili da nisam vidio znak na kojem je pisalo "Izašli na ručak". Svakako nisam želio stajati u mraku, au ovom trenutku su mi nedostajale ptice, jer sam ih zaboravio ponijeti sa sobom. Pa sam se vratio. Natrag na planinu, sjeo i čekao.

Tko zna koliko sam dugo sjedio i čekao. Godina. dan. Stoljeće ili dva. Tko bi ga znao. Sigurno nisam imao sat, nisam ga mogao ni proizvesti. I tko je bio u blizini da mi kaže ili da točno vrijeme, ili čak koji je to vražji dan uopće bio?

Pa sam samo sjedio i čekao. I čudio se. I počeo sam razmišljati o svom životu i nekima od ljudi koje sam poznavao, ili sam nekoć poznavao. A onda se dogodila posljednja stvar na Svi seksualni pokreti za koju sam očekivao da će se dogoditi. Pogledao sam uz brdo i vidio mladu Udobne čarape čista udobnost kako ide prema meni. Izgledala je poznato, čak i na ovoj udaljenosti mogao sam zamisliti njezino lice, vidjeti osmijeh, čak je i mahnula.

"Hvala Bogu!" rekla sam naglas, napola očekujući da ću čuti gromko "Nema na čemu!" ali ni to se nije dogodilo. Stvarno mrzim kad se ne možeš sjetiti imena. Mislim, znao sam da je poznajem, samo se nisam mogao sjetiti odakle, ili kada. Onda mi je sinulo. I je li to zato što sam iznenada odlučio da znam njezino ime. Da sam zapravo u prolazu pomislio na nju kad sam počeo razmišljati o svom životu i onome što sam postigao ili nisam uspio postići iz ovog ili onog razloga. Ili zato što sam upravo odlučio kako se zove. Još jednom, nisam bio siguran, ne baš. Ali dok je Darlene prilazila sve bliže, kad sam iznenada odlučio poluletjeti, pola skakati, stajao sam pokraj nje.

"Darlene. Jesi li to stvarno ti?" Nasmiješila se i kimnula glavom da.

“Molim te, reci mi da možeš govoriti”, upitala sam zabrinuto. "Ili bismo trebali govoriti umom, a ne ustima ili nešto slično?" Pitao sam.

Zatim se nasmijala, što je bilo poput glazbe za moje uši (i ukratko, kunem se da sam mogao čuti zvuk glazbe kako svira u pozadini).

"Tražila sam te", jednostavno je rekla.

"Imaš?"

"Da, otkad sam došao ovdje."

"Koliko je prošlo?"

"Oh, ne znam, možda zauvijek. Tko zna?"

Trenutačno se nisam mogao protiviti tome. "Pa, sigurno je vraški lijepo napokon vidjeti nekog drugog i zapravo razgovarati s njim!" Zatim sam zabrinuto pogrbio ramena, pitajući se je li riječ "Pakao" prikladna ili neprikladna u danim okolnostima.

"Dakle, vidio si još koga?" Morao sam pitati.

"Ne, samo tebe. Ali opet, kao što sam rekao, ti si ionako jedina koju tražim."

I dalje sam se pitao zašto. Zašto je bila ovdje sa mnom, a ne sa svojim prijateljima, svojom obitelji. Što je ona radila ovdje i tražila me. I zašto uopće ona. Mislim na kraju krajeva, Darlene je bila prva djevojka koju sam ikad poljubio, prva djevojka koja mi je dvije godine kasnije zapravo dopustila da joj diram sise, a zatim prva djevojka kojoj sam sišao u spavaćoj sobi njezinih roditelja kad su bili vani na večer. Ali kakve to veze ima s nama još mi nije bilo jasno. Ili bilo što od ovoga što se toga tiče.

"I, što sad?" Morao sam pitati.

“Ne znam, ti mi reci”, Tinejdžeri jebeni djedovi je.

Kao da je to bilo što pomoglo. Pretpostavljam da bismo mogli nastaviti sjediti ovdje i čekati. Ali to sam već učinio. A Darlene je bila ta koja je rekla da je lutala uokolo skoro ikad tražeći me, pa je moralo postojati nešto u vezi s tim što je imalo smisla, što barem u ovom trenutku nije.

A onda sam pomislio na nešto drugo.

"Je li postojao razlog zašto ste me tražili?" Pitao sam.

"Da," rekla je konačno cereći se. "Zašto ne legneš na travu pa ću ti pokazati."

Sada smo već negdje stigli. Osim ako se iznenada u zadnji čas nije pretvorila u neku vampiricu ili tako nešto.

"Ti nisi vampir, zar ne?" Morao sam pitati. Još jednom se nasmijala.

"Ne, a nisam ni ovdje da ti popijem krv. Ali ne bih imao ništa protiv posisati nešto drugo."

"Ok, ovo je MORAO biti raj!" Odlučio sam."Nema šanse, pa. znaš, nema šanse da na tom mjestu to bude to."

Imala je puno veće, puno ljepše sise nego što sam se i ja sjećao. Ali naravno da je to vjerojatno imalo smisla. Mislim, tada. u svakom slučaju, sada ih je barem imala, a i prilično su lijepo izgledali. Skinula se i spustila na koljena i o da, to je bilo lijepo, stvarno lijepo. I još sam se jednom podsjetio kako je ovo dobar osjećaj, kako je ovo bilo ugodno i da ću, ako ovako nastavi, uskoro doživjeti vrhunac. A onda strah, "Što ako. Što ako ne mogu. Što ako me ona zauvijek usisava i usisava, a ja ne mogu?" Ali onda sam bio, i jesam.i sa svijetom je opet sve bilo u redu. Pa, ovaj svijet u svakom slučaju. A osim toga, nekako sam uvijek mislio da ako osoba ode u pakao, vjerojatno ne bi mogla doživjeti orgazam, pa je to bila barem točka na nebeskoj strani knjige, pretpostavljam. A činjenica da sam upravo imao jednu, i to prokleto dobru, govorila je u prilog toj teoriji.

"Što sada želiš učiniti?" upitao sam malo kasnije.

"Kako bi bilo da se sad poševimo?" upitala je skromno. Još jednom sam pogledao oko sebe. “Možda ne bi trebala tako govoriti ovdje”, rekao sam joj. "Petajte se, ili učinite to možda bi bilo malo prikladnije, tako nešto."

"U redu, hajde da se onda petljamo", rekla je.

Tako smo i učinili.

Jedino čega se sjećam kod Darlene, a Sleep psa teen sleep psa mi se nije svidjelo je to što je bila tako ljepljiva kako kažu. Činilo se da me uvijek dodiruje na ovaj ili onaj način. Ruka na mojoj nozi, ako smo jednostavno sjedili tamo, ili ako smo šetali bilo gdje, morala me je držati za ruku, ili ako smo legli u travu, ili na brdo, ili ponekad kada smo samo lebdjeli uokolo nad zemljom ( posebno tada) pa sam nakon toga prestao lebdjeti), morala se za nešto držati. Mislim ponekad kad je držala stvari, ili kad sam čak i ja držao, sviđalo mi se. Ali ne cijelo vrijeme. Ali kad bih joj išta rekao u vezi s tim, povrijedio njezine osjećaje, onda bi sjedila i plakala dok joj nisam rekao da mi je žao, na što bi mi ruka opet došla u krilo.

O da, a ni ti ne spavaš. Ne idete u krevet i sljedećeg se jutra probudite umorni, pospani ili osvježeni. Sunce je samo na neki način tu, cijelo vrijeme, iako ne vidite sunce, ili bilo što drugo slično. Cijeli je dan obasjan suncem (cijelu noć), ali kao što sam rekao. Ne spavaš. To mi nekako nedostaje.

Zatim malo kasnije. (Volim razmišljati o danima, ali koliko znam, ovdje je dan godina, ili tisućljeće, koga briga?) U svakom slučaju, otprilike tjedan dana kasnije družimo se, (o da i Odustala sam od nošenja odjeće, mislim, poenta je. Ionako smo većinu vremena goli, a to nam je puno lakše kad smo raspoloženi za petljanje). Dakle, upravo smo završili s tim.opet, kad pogledam prema cesti. S uske hulahopke bez stopala sam sam napravio od zemlje, svejedno mi se činilo prikladnim, negdje gdje možemo pogledati dolje ili prošetati dolje kad nismo bili zauzeti petljanjem). I nisko i gle, vidim tu drugu djevojku kako nam prilazi. I baš kao Darlene, mislim da je poznajem, a onda je i poznajem. Brenda?

Brenda je prva djevojka s kojom sam to napravio. Ona se smiješi i maše, a ja joj uzvraćam i primjećujem da se Darlene ne smiješi. Ali ona ostaje uz mene dok radimo ono hodanje na lebdenju prema mjestu gdje Brenda stoji.

Sljedeće što znate je ista priča. I Brenda me traži već neko vrijeme, i konačno zna gdje me može pronaći, pa je i uspjela, i evo je, i tu smo svi sada.

I onda se svi petljamo, zabavljamo se.mislim, jako se zabavljamo, i sve je dobro, i obje su lijepe i sve to, iako se Brenda i Darlene svađaju tko će prvi i takve stvari, što je nekako cool na neki način jer se doista nikad nisam potukao zbog druge djevojke, osim možda Therese, a onda nisko i gle, vidim nju kako prilazi, smiješi se i maše i nama.

Prokletstvo, zar ovo nije zanimljivo. mislim si.Tada počinjem zamišljati sve djevojke koje sam ikada poznavao, s kojima sam bio tijekom cijelog svog života. I sljedeća stvar koju znam je to cijelo jato žena koje hodaju ulicom prema nama, prije prema meni jer ni Darlene, ni Brenda, a posebno Theresa ne izgledaju jako željno upoznati bilo koju od njih.

I još bolje, svaki proklet, ah svaki prokleti od njih je gol kao i onog dana kada su rođeni, ili umrli. Procurile su slike navijačica li ikada čuli izraz "Previše dobre stvari?" Pa, na neki način, pretpostavljam, ovo je bio savršen primjer toga. Doduše, kad sam vidio svoju prvu ženu i treću, počeo sam se pitati. I premda se moja druga žena još nije pojavila, bio sam na neki način zahvalan na tome, jer sam je doista smatrao priličnom kučkom, pa ili još nije umrla (i nisam mogao iskreno sjeti se je li, ili nije.i tko zna koliko je sati, ili koliko smo već dugo ovdje) činjenica da se nije pojavila bila je dobar znak, na neki način. Jer je doista bila najzločestija i osvetoljubiva žena koju sam ikada upoznao. I kad bih je vidio ovdje, stvarno bi me uvjerilo da je ovo pakao, a ne samo nekakvo područje za zadržavanje za koje sam se sada nekako nadao da to stvarno jest.

Ali sve je to još uvijek bilo prilično zbunjujuće. S jedne strane, mogao sam "to učiniti" s bilo kojim od njih kad god sam htio. I jesam, ali moram priznati da mi je to dosta oduzelo, a većina njih je poslije popizdila zbog toga ako nisam odabrala jednog od njih. (Posebno Theresa). A jeste li ikada pokušali to učiniti dok vam netko drugi visi preko ramena i viče "Ja sam sljedeći. Ja sam sljedeći?" Kažem vam, nije baš pogodno za održavanje toga čak i Kako motivisati tinejdžera to radite, čak ni koliko je žena privlačna ili lijepa ako se to stalno događa.

Naposljetku sam naučio da ću se, ako budem razmišljao o brzom kretanju dok letim, uđem u tu crnu prazninu, naći sam.Jedini problem s tim bio je što će me pronaći čim izađem, gdje god sam mislio da ću biti. Zatim je bilo jebanje, sisanje sve dok opet nisam bio potpuno iscrpljen, da ne spominjem sva ta prokleta prepucavanja (da, čuo si me) počinje mi ići na živce ako to nisi znao.

Poanta je da još uvijek nisam točno siguran što se događa, zašto sam ovdje ili što je ovo zapravo.

Sada uglavnom samo sjedim sam ovdje u mraku.

Nedostaju mi ​​moje ptice.